Možemo li prekinuti obrasce iz vlastitog djetinjstva?

Postoji jedno pitanje koje mnogi roditelji nose u sebi, a rijetko ga izgovore naglas: što ako se ponašam prema svom djetetu isto onako kako se moj roditelj ponašao prema meni? Taj strah često dolazi u trenucima kada smo najumorniji, kada dijete deseti put ne sluša, kada nam ponestane snage. I tada iz nas izleti rečenica, ton ili pogled koji odmah prepoznamo. Nije naš. Naučili smo ga davno, u kući u kojoj smo odrastali.

Stručnjaci koji se bave odnosom roditelja i djeteta često ističu upravo to: način na koji odgajamo nije samo stvar odluke i dobre volje. To je i naučeni obrazac, snimljen u nama u vrijeme kada nismo mogli birati. Zato osjećaj krivnje koji pri tome dolazi nije znak da smo loši roditelji, nego znak da smo postali svjesni nečega važnog. A svijest je uvijek prvi korak.

Zašto se ponavljamo iako to ne želimo

Kada smo mirni i naspavani, lako je biti roditelj kakav želimo biti. Problem nastaje pod stresom. U trenucima preplavljenosti mozak posegne za onim što najbolje poznaje, a to su reakcije koje smo tisuću puta vidjeli u djetinjstvu. Povišen glas, prijetnja, ledena tišina, poruka da je dijete razočaralo roditelja. Ne biramo to svjesno, to nam jednostavno prvo iskoči.

Zato je važno razumjeti da promjena obrasca nije pitanje snage volje, nego pitanja prakse. Ne trebamo se prisiliti da odjednom budemo drugačija osoba. Trebamo naučiti prepoznati trenutak prije nego reagiramo i tada napraviti nešto malo drugačije. Samo malo. Ponavljanje tog malog pomaka je ono što s vremenom stvara novi obrazac.

Korisno je i primijetiti koje situacije nas najviše okidaju. Kod nekih roditelja to je kada dijete odbija poslušati, kod drugih plač bez očitog razloga, kod trećih drskost ili odgovaranje. Ti okidači često imaju veze s onim što je u našem djetinjstvu bilo zabranjeno. Ako nam nije bilo dopušteno reći ne, tuđe ne nam može zvučati kao napad.

Nije prekasno, ni s trogodišnjakom ni s desetogodišnjakom

Jedan od najčešćih strahova zvuči otprilike ovako: već sam napravila štetu, dijete ima pet godina, propustila sam. Istraživanja o odnosu djeteta i roditelja pokazuju suprotno. Djeca su iznenađujuće otvorena za popravak odnosa, a najvažniji nije broj naših pogrešaka, nego to što se nakon njih vraćamo djetetu.

Taj vraćanje ima ime. Zovemo ga popravak. Ne znači da se moramo poniziti pred djetetom ni obasuti ga objašnjenjima. Dovoljna je kratka, iskrena rečenica: "Prije sam vikala na tebe. Bila sam ljuta, ali nisi ti kriv za moj ton. Trudit ću se drugačije." Dijete tako uči nešto neprocjenjivo. Uči da odnos preživi svađu, da odrasla osoba može priznati pogrešku i da ljubav ne prestaje kada nekoga razočaramo.

Ono što najviše šteti nije roditeljska pogreška, nego pogreška bez ikakvog objašnjenja i bez povratka. Tišina koja ostaje nakon nje. Upravo tu možemo prekinuti niz koji se prenosio generacijama.

Praktični koraci koji pomažu u svakodnevici

Promjena obrasca događa se u sitnim, nespektakularnim trenucima. Nekoliko stvari koje roditelji često opisuju kao korisne:

• Pauza od tri sekunde. Prije nego reagirate, udahnite i izdahnite. Nekada je dovoljno reći naglas: "Trenutak, moram se smiriti." Time dijete ujedno učite regulaciji.
• Odvojite granicu od kazne. Granica je jasna i mirna: "Ne dam ti da udaraš. Sad ću ti pomoći da se pomakneš." Ne treba joj dodatna doza srama da bi bila učinkovita.
• Zamijenite krivnju konkretnim opisom. Umjesto "Zbog tebe sam nervozna", recite "Sad je preglasno, treba mi tišina pet minuta".
• Izbjegavajte tišinu kao oružje. Ako vam treba prostora, kažite to: "Trebam par minuta da se ohladim, pa se vraćam k tebi." Dijete tako zna da niste otišli emocionalno, samo fizički, i to na kratko.
• Pišite si kratke bilješke. Kada primijetite koje situacije vas okidaju, možete ih unaprijed pripremiti drugačije.
• Brinite o osnovama. San, hrana, kratki trenuci samo za sebe. Iscrpljen roditelj gotovo neizbježno pada u stare obrasce.

Vrijedi znati i da uspjeh ne znači nikada više ne pogriješiti. Uspjeh znači da pogrešaka bude manje, da su blaže i da se nakon njih brže vraćamo.

Kada potražiti podršku

Ako iz djetinjstva nosite iskustva fizičkog kažnjavanja, ponižavanja ili trajnog emocionalnog zanemarivanja, sasvim je razumno tražiti stručnu pomoć. Razgovor s psihologom ili psihoterapeutom nije znak slabosti, nego jedan od najučinkovitijih načina da obrazac ne prenesete dalje. Isto vrijedi i ako primijetite da često gubite kontrolu, da vas preplavljuje ljutnja ili da se nakon svađe s djetetom danima osjećate loše.

Za pitanja koja se tiču ponašanja i razvoja djeteta prvi je korak pedijatar, koji vas može uputiti dalje. U Hrvatskoj postoje savjetovališta i centri za mentalno zdravlje, a i grupe podrške za roditelje mogu biti velika pomoć jer donose osjećaj da nismo sami u tome.

Činjenica da se uopće pitate možete li biti drugačiji roditelj već je najjači pokazatelj da možete. Nitko vas nije naučio kako se to radi, pa učite u hodu, uz malo dijete koje vas svakodnevno testira. To je težak posao i zaslužuje priznanje. Svaki put kada udahnete umjesto da povisite glas, svaki put kada se vratite i kažete žao mi je, pišete novu priču. Ne samo za sebe, nego i za generacije koje dolaze nakon vas.