Pohvala koja gradi samopouzdanje: kako hvaliti dijete da mu zaista pomognemo
Pohvale su dio svakodnevnog razgovora s djecom, ali nisu sve jednako korisne. Otkrijte kako hvaliti trud i konkretne postupke te tako graditi djetetovo samopouzdanje.
Svaki roditelj želi da dijete odrasta osjećajući se voljeno, sposobno i sigurno u sebe. Zato pohvale dolaze same, gotovo automatski: "Bravo!", "Super si to napravio!", "Najbolja si!" I to je lijepo. No stručnjaci koji se bave razvojem djece već godinama upozoravaju da nije svaka pohvala jednako korisna te da način na koji hvalimo utječe na to kako dijete gleda na sebe i na vlastite pogreške.
Problem nastaje kad pohvala postane etiketa. Ako dijete stalno slušamo da je "najpametnije" ili "najtalentiranije", ono može početi vjerovati da vrijedi samo dok je uspješno. Tada svaka pogreška postaje prijetnja, a novi izazovi nešto što je sigurnije izbjeći nego riskirati neuspjeh. Djeca koja često slušaju pohvale usmjerene na trud i strategiju umjesto na urođene sposobnosti obično lakše podnose zastoje i spremnija su pokušati ponovno.
Nekoliko smjernica koje pomažu
Budite konkretni. Umjesto općenitog "bravo", opišite što ste vidjeli: "Vidim da si dugo tražio taj dio slagalice i nisi odustao." Dijete tako točno zna što je dobro učinilo.
Hvalite proces, ne samo rezultat. Trud, upornost, hrabrost da pokuša nešto novo, spremnost da pomogne bratu ili sestri. To su stvari na koje dijete može utjecati.
Ne pretjerujte. Ako svaki nacrtani krug proglasimo remek djelom, pohvala izgubi značenje. Djeca dobro osjete kada nešto nije iskreno.
Dopustite i tišinu. Ponekad je dovoljno sjesti pored djeteta, pogledati što radi i pokazati zanimanje pitanjem: "Kako si se sjetio to napraviti tako?" To je često vrjednije od bilo koje pohvale.
Ne uvjetujte ljubav uspjehom. Dijete treba znati da je prihvaćeno i kad mu ne ide, kad izgubi u igri ili donese lošiju ocjenu.
Važno je i ne pretjerati u samokritici prema sebi kao roditelju. Nitko ne bira riječi savršeno svaki dan, a dijete ne gradi sliku o sebi na temelju jedne rečenice, nego na temelju ukupnog osjećaja da je sigurno i voljeno. Ako primijetite da se dijete jako boji pogrešaka, izbjegava nove aktivnosti ili pokazuje izraženu anksioznost, vrijedi o tome razgovarati s pedijatrom ili psihologom.
Na kraju, najbolja pohvala je ona koja dijetetu poručuje: vidim te, vjerujem u tebe i tu sam kad ti bude teško.