Kad prilagodba na vrtić ili dadilju ide teško: zašto je plač znak da dijete radi svoj posao

Malo je situacija koje roditelja tako brzo dovedu u sumnju kao prizor djeteta koje plače na ulazu u vrtić ili kod dadilje. Prođe tjedan, prođu dva, a ono i dalje plače dobar dio dana, ne može se zadržati ni na jednoj igri i stalno traži potvrdu odrasle osobe: "Voliš li me? Jesi li ljuta na mene?" Roditelji tada obično pomisle da su nešto pogriješili, da su prerano krenuli ili da su odabrali pogrešno mjesto. Stručnjaci koji se bave ranim razvojem i odnosom odraslih i djece na to gledaju drukčije: takva burna prilagodba često nije znak da nešto ne funkcionira, nego da dijete upravo obavlja svoj razvojni posao.

Plač nije problem, plač je proces

Dvogodišnjak koji se nađe u novom prostoru, s novim odraslim i novom djecom, doživljava ogromnu promjenu. Nema još riječi da kaže "nedostaje mi mama, ne znam kako ovdje funkcionira, ne znam mogu li vjerovati ovoj tetici". Zato govori tijelom i emocijama: plačem, prilijepljenošću, lutanjem od igračke do igračke, ponekad i naglim izljevima.

To lutanje s aktivnosti na aktivnost roditelji često čitaju kao nemir ili nezanimanje. Zapravo je znak da dijete još nije osjetilo dovoljno sigurnosti da se prepusti igri. Duboka, usredotočena igra je luksuz koji si dijete dopušta tek kad unutarnji alarm utihne. Dok je alarm uključen, ono skenira prostor, provjerava gdje je odrasla osoba, gdje su vrata, što se događa.

Važno je razumjeti i to da izražavanje tuge nije korak nazad. Dijete koje smije plakati i biti viđeno u toj tuzi brže dolazi do olakšanja od djeteta koje se stisne i "funkcionira" jer je naučilo da su njegove emocije nekome previše. Prilagodba koja izvana izgleda glatko nije uvijek prilagodba koja je iznutra dovršena.

Pitanje "Voliš li me?" i potraga za sigurnošću

Kad dijete opetovano pita "Voliš li me?" ili "Jesam li dobra?", ono u pravilu ne traži kompliment. Traži informaciju: jesam li sigurna kod tebe i onda kad mi je teško? Mogu li se ovdje raspasti i biti prihvaćena?

Paradoksalno, što više odrasla osoba žurno uvjerava dijete kako je sve super, kako je najbolje i najdraže, to dijete često pita češće. Jer prebrza utjeha nosi poruku "nemoj se osjećati tako". Djeci više pomaže mirna, kratka i sigurna reakcija koja priznaje osjećaj:

• "Da, sviđaš mi se. I vidim da ti je danas teško bez mame."
• "Ne moraš biti vesela da bih te voljela. Tu sam."
• "Možeš plakati koliko ti treba. Ja sjedim ovdje s tobom."

Taj ton, bez panike i bez pretjeranog tješenja, daje djetetu ono što traži: odraslu osobu koja se ne ruši pod težinom njegovih emocija.

Što roditelji mogu konkretno učiniti

Roditelji nisu nemoćni promatrači, ali njihova je uloga suptilnija od popravljanja. Ono što najviše pomaže je predvidljivost i mir.

• Skratite i uredite rastanak. Duga oklijevanja, vraćanja i višekratni zagrljaji na vratima djetetu poručuju da je i vama ovo strašno. Kratak, topao, jasan rastanak s istim ritualom svaki dan daje sigurnost.
• Recite istinu. "Idem na posao i vraćam se poslije užine." Nikada nemojte otići neopaženo, jer to ruši povjerenje koje upravo gradite.
• Dopustite osjećaj kod kuće. Ako dijete popodne plače, prilijepi se, ljuti se ili se ponaša "nazad" u nekim vještinama, to je izlijevanje napetosti koju je skupljalo cijeli dan. Pustite ga da se isprazni bez ispitivanja i bez uvjeravanja da je bilo lijepo.
• Ne izvlačite priznanja. Umjesto "je li bilo lijepo?" i "kaži da voliš teticu", radije opišite što vidite: "Danas ti je bilo teško kad sam otišla."
• Držite se rutine. San, obroci i predvidljive večeri neizmjerno pomažu djetetu koje dnevno troši puno energije na prilagodbu.
• Dajte tome vremena. Prilagodba se često mjeri tjednima, a ne danima, i rijetko ide u ravnoj liniji. Dobar dan pa tri teška dana je normalan uzorak.

Kad odgajatelj ili dadilja pomisli da je pogriješio

Osobe koje čuvaju djecu, a i same su roditelji malenih, često se u ovakvim situacijama počnu ispitivati: možda nisam dovoljno topla, možda dijete osjeća moj nemir. Malo samorefleksije je korisno, previše je kontraproduktivno, jer nesigurnost odrasle osobe dijete odmah osjeti.

Ono što u praksi pomaže je stav domaćina koji je potpuno smiren: dijete ne treba zabavljati, mamiti igračkama ni odvraćati od tuge. Treba mu odrasla osoba koja sjedne u blizinu, imenuje što vidi, poštuje njegov tempo i pusti ga da samo napravi prvi korak prema igri. Manje aktivnosti, više predvidljivosti i puno strpljivog prisustva.

Ako plač traje mjesecima bez ikakvog napretka, ako dijete odbija jelo i vodu, ne spava ili pokazuje izraženu tjeskobu i u drugim područjima života, vrijedi razgovarati s pedijatrom ili stručnjakom za rani razvoj. No u velikoj većini slučajeva radi se o normalnoj, iako naporno vidljivoj, fazi.

Teška prilagodba nije dokaz da ste pogriješili. To je dijete koje pokazuje da mu je veza s vama važna i da mu treba vremena da izgradi novu. Vaš miran, siguran stav je most po kojem će prijeći.