Kad se djeca igraju s vršnjacima: kako roditeljski mir pomaže djetetu da procvjeta u društvu

Igralište, vrtićko dvorište, dječji rođendan. Mjesta na kojima roditeljima često zastane srce. Jedno dijete od četiri godine inzistira da se igra točno po njezinim pravilima i plače kad prijatelji ne poslušaju. Drugo dijete od tri godine stoji uz mamu i promatra, bez želje da se pridruži. Treće dijete iznova ostaje izvan skupine koja se dobro zabavlja bez njega. Sve to izgleda kao problem djeteta, a stručnjaci koji se bave ranim socijalnim razvojem upozoravaju da mi odrasli u tim trenucima imamo mnogo veći utjecaj nego što mislimo. Ne zato što bismo trebali više intervenirati, nego zato što naša tjeskoba, komentari i požurivanje često nesvjesno oblikuju to kako dijete vidi sebe u društvu.

Naša tjeskoba govori glasnije od riječi

Djeca su izvanredno osjetljiva na naše stanje. Kad primijetimo da naše dijete stoji samo, u nama se probudi stari strah: hoće li biti prihvaćeno, hoće li imati prijatelje, jesmo li nešto propustili. Taj strah rijetko ostane u nama. Izlazi kroz napeti glas, kroz gurkanje prema drugoj djeci, kroz pitanja tipa "zašto se ne igraš s njima" ili kroz objašnjavanja drugoj djeci da bi trebala uključiti našeg mališana.

Dijete iz svega toga čuje poruku koju nismo namjeravali poslati: nešto sa mnom nije u redu, mama je zabrinuta, ovo je opasna situacija. Umjesto da se osjeća sigurno i slobodno istraživati društvo u svom ritmu, ono počinje nositi teret naše nesigurnosti.

Zato je prvi i najvažniji korak naizgled najmanji: obraditi svoju tjeskobu prije nego što reagiramo. Duboko udahnuti. Sjetiti se da promatranje nije neuspjeh, da povlačenje nije odbacivanje i da jedan neuspio pokušaj druženja nije prognoza za cijeli život.

Suzdržano dijete nije dijete kojem treba pomoć

Mnoga djeca imaju temperament promatrača. Prije nego se uključe u igru, trebaju vrijeme da procijene što se događa, kakva su pravila, kome mogu vjerovati. To je oblik inteligencije, a ne slabost. Problem nastaje kada ih iz tog dragocjenog promatračkog položaja izvučemo prerano.

Ako dijete stoji uz nas na igralištu, najkorisnije je biti mirno i dostupno sidro. Ne treba komentirati, ne treba nagovarati, ne treba se ni izvinjavati drugim roditeljima. Dovoljno je biti tu. Kad se dijete napuni sigurnošću, gotovo uvijek samo krene prema drugima, i to onda čini iz vlastite motivacije, što je temelj pravog socijalnog samopouzdanja.

Korisno je i izbjegavati etikete pred djetetom. "On je stidljiv", "ona se ne voli igrati s drugima", "treba mu vremena" izgovoreno stotinu puta postaje identitet iz kojeg dijete kasnije teško izlazi.

Dijete koje želi voditi igru

Djeca koja inzistiraju na svojim pravilima nisu razmažena ni sebična. Ona najčešće imaju jaku unutarnju viziju igre, bogatu maštu i potrebu za kontrolom u svijetu u kojem kontroliraju vrlo malo. Kad prijatelji odstupe od scenarija, doživljavaju to kao pravu tugu i razočaranje.

Ovdje naš posao nije da dijete ukorimo ili da ga učimo da "tako se ne igra". Naš posao je prihvatiti osjećaj, a ne ponašanje. Možemo reći nešto poput: "Toliko si željela da se igra ide tvojim putem. Baš je teško kad se drugi ne slože." Time dijete uči da su njegovi osjećaji u redu, ali i da drugi imaju svoje ideje.

S vremenom, kroz ponovljene situacije i naše mirno prisustvo, dijete otkriva da igra u kojoj svi sudjeluju može biti zabavnija od one koju samo režira. Taj proces traje mjesecima, ponekad godinama, i to je normalno.

Kad dijete ostaje izvan grupe

Ovo boli najviše. Roditelj bi u tim trenucima učinio bilo što da olakša djetetu. No pretjerano rješavanje situacije umjesto djeteta obično ne pomaže. Kad drugoj djeci govorimo da moraju uključiti našeg mališana, socijalni status našeg djeteta često dodatno oslabi.

Korisnije je:

• Slušati bez popravljanja. Kad dijete kaže da se nitko ne želi igrati s njim, ne skačimo odmah u rješenja. "To je bilo tužno. Ispričaj mi kako je bilo."
• Ne minimalizirati. Izbjegavajmo "pa naći ćeš druge prijatelje" ili "nije to ništa". Dijete tada ostaje samo sa svojim osjećajem.
• Stvoriti prilike u manjim skupinama. Mnoga djeca puno bolje funkcioniraju jedan na jedan nego u grupi od pet.
• Vjerovati djetetu. Naše mirno uvjerenje da će ono naći svoj put snažnija je poruka od bilo kojeg savjeta.
• Kod kuće nuditi neusmjerenu igru. Slobodna igra bez našeg vođenja jača snalažljivost koja se prenosi i na druženje s vršnjacima.

Ako primijetite da se dijete mjesecima izrazito muči, izbjegava vrtić, ima nagle promjene u ponašanju, spavanju ili apetitu, vrijedi razgovarati s vrtićkim pedagogom ili pedijatrom. Ne zato što je nešto ozbiljno pošlo po zlu, nego zato što dodatan par stručnih očiju uvijek pomaže.

Socijalne vještine nisu nešto što se uči na brzinu, kao vezivanje vezica. One rastu iz osjećaja sigurnosti, iz stotina malih pokušaja i pogrešaka, iz roditelja koji vjeruje da je dijete u redu takvo kakvo je. Naša najveća moć nije u tome da uredimo djetetov društveni život, nego u tome da ostanemo mirna, topla luka iz koje dijete može isplivati kad bude spremno.