Kako naučiti dijete postavljati ciljeve koje stvarno ostvari

Djeca često imaju velike želje. Žele naučiti voziti bicikl bez pomoćnih kotača, postati bolja u matematici, naučiti pjesmu na klaviru ili ući u školsku ekipu. Ono što im najčešće nedostaje nije volja, nego plan. Odrasli znaju da se između želje i rezultata nalazi niz malih, ponekad dosadnih koraka, a djeca to tek uče. Upravo zato je postavljanje ciljeva vještina koja se može uvježbati, jednako kao vezanje vezica ili čitanje.

Stručnjaci koji se bave motivacijom i ustrajnošću kod djece slažu se u jednom: djeca koja znaju postaviti jasan cilj i pratiti napredak lakše podnose neuspjeh i rjeđe odustaju. Umjesto da svoje sposobnosti doživljavaju kao nešto zadano, počinju vjerovati da se trudom stvarno nešto mijenja. Evo kako im u tome možete pomoći, korak po korak.

Prvi korak: neka cilj bude djetetov, a ne vaš

Najčešća greška koju roditelji rade s najboljom namjerom jest da cilj postave umjesto djeteta. Ako mi odlučimo da dijete ovog polugodišta mora popraviti ocjenu iz matematike, cilj postaje naša obveza, a dijete ga doživljava kao pritisak. Motivacija koja dolazi izvana brzo se istroši.

Zato razgovor počnite pitanjima. Što bi želio naučiti ove godine? U čemu bi želio biti bolji? Postoji li nešto što ti se čini teško, a jako bi ti se svidjelo kad bi ti pošlo za rukom? Djeca predškolske dobi trebat će više navođenja i konkretnih primjera, dok školarci često već imaju vlastite ideje, samo ih nitko nije pitao.

Prihvatite i ciljeve koji vama ne zvuče važno. Naučiti napraviti zvijezdu, složiti Rubikovu kocku, pripremiti palačinke bez pomoći. Sve su to savršene vježbe za onu istu vještinu koja će mu kasnije trebati za ozbiljnije stvari.

Drugi korak: veliki cilj razlomite na male korake

Djeci je apstraktan cilj poput "biti bolji u čitanju" nerazumljiv. Ne znaju gdje početi, pa se često i ne pokrenu. Vaš je zadatak pomoći im da cilj razlome na korake koji su toliko mali da izgledaju gotovo prelagano.

Umjesto "naučit ću plivati", cilj postaje "ovaj tjedan tri puta stavljam glavu pod vodu i brojim do pet". Umjesto "čitat ću više", cilj je "svaku večer čitam jednu stranicu prije spavanja". Mali koraci imaju dvostruku korist: lako su izvedivi i brzo donose osjećaj uspjeha, a taj osjećaj je gorivo za sve što slijedi.

Korisno je uz cilj odrediti i vrijeme. Kada točno, kojim danima, koliko dugo. Dijete koje zna da vježba klavir ponedjeljkom i srijedom nakon užine ne mora svaki put donositi odluku iznova, a to štedi puno energije i svađa.

Treći korak: napredak neka bude vidljiv

Odrasli mogu držati napredak u glavi. Djeca ga trebaju vidjeti. Zato dobro funkcioniraju jednostavni vizualni alati:

• kalendar na hladnjaku na kojem dijete samo lijepi naljepnicu za svaki odrađeni dan
• staza od polja koje dijete boji dok se približava cilju
• bilježnica u koju upisuje što je danas uspjelo, makar jednom rečenicom
• fotografije ili snimke na početku i nakon mjesec dana, osobito za sportske i glazbene vještine

Važno je da dijete samo bilježi napredak. Time preuzima vlasništvo nad procesom, a ne čeka da mu netko drugi kaže je li dobro. Kad se pojavi tjedan bez napretka, a pojavit će se, ta ista tablica pomaže da razgovor bude konkretan umjesto prigovaranja. Što nas je omelo? Je li korak bio prevelik? Treba li promijeniti vrijeme vježbanja?

Četvrti korak: hvalite trud, a ne rezultat

Način na koji komentiramo djetetov napredak oblikuje njegov odnos prema izazovima. Rečenica "kako si pametan" zvuči lijepo, ali dijete uči da je uspjeh stvar urođene osobine. Kad naiđe na nešto teško, zaključi da očito nije dovoljno pametno i odustane.

Umjesto toga, primjećujte proces. Vidim da si danas pokušao tri puta iako ti nije išlo. Sviđa mi se kako si smislio drugi način. Vježbaš već dva tjedna i to se čuje. Takve rečenice djetetu poručuju da su trud i strategija ono što donosi promjenu.

Proslavite i male pobjede, ne samo veliki finiš. Zajednička večera, omiljena igra, kratka poruka na papiriću u pernici. Slavlje ne mora biti skupo, mora biti primijećeno.

I budite model. Djeca puno više uče iz onoga što vide nego iz onoga što čuju. Ako vas vide kako i sami imate cilj, kako ustrajete kad nije lako i kako mirno prihvatite dan kad ništa nije išlo, to će naučiti bolje od svakog savjeta.

Ako primijetite da dijete stalno odustaje, da je pretjerano tjeskobno zbog neuspjeha ili da mu se koncentracija bitno razlikuje od vršnjaka, razgovarajte s pedijatrom ili stručnom službom u vrtiću i školi. Ponekad iza otpora stoji nešto što traži dodatnu podršku.

Na kraju, cilj ovog procesa nije savršeno ispunjen popis zadataka. Cilj je da dijete iznutra osjeti: mogu odlučiti što želim, mogu se potruditi i mogu to ostvariti. To je uvjerenje koje nosi cijeli život.