Kako odgajati dječake koji neće šutjeti kad je netko ponižen

Postoji trenutak koji većina roditelja tinejdžera prije ili kasnije doživi. Dijete ostavi mobitel na stolu, ekran zasvijetli i na njemu se pojavi poruka iz grupnog razgovora koja nas zaledi. Šala na račun neke djevojčice iz razreda. Fotografija koju netko dijeli bez pristanka. Niz komentara u kojima se netko sustavno ponižava, a naše dijete je u toj grupi. Možda ništa nije napisalo. Možda je samo stavilo emoji. Možda je samo gledalo.

Stručnjaci koji se bave odrastanjem dječaka sve češće upozoravaju da se upravo tu, u tim naizgled sitnim trenucima, oblikuje karakter. Okrutnost danas rijetko dolazi kao dramatičan čin. Mnogo češće dolazi kao usputna šala u grupi od trideset ljudi, kao nešto što se radi iz dosade i zato što svi to rade. I upravo zato je posao koji stoji pred roditeljima dječaka postao zahtjevniji nego prije. Nije dovoljno naučiti sina da sam ne radi loše stvari. Treba ga naučiti i što učiniti kada to rade drugi oko njega.

Zašto je šutnja najlakši izbor

Adolescencija je razdoblje u kojem je pripadnost skupini jedna od najjačih potreba. Mozak tinejdžera posebno je osjetljiv na odbacivanje vršnjaka i to nije znak slabosti karaktera nego dio razvoja. Kada dječak u grupnom razgovoru vidi nešto što mu je neugodno, u glavi mu se istovremeno odvija nekoliko stvari. Zna da to nije u redu. Zna i da bi ga protivljenje moglo koštati mjesta u društvu. U tom sudaru najčešće pobjeđuje šutnja.

Problem je što šutnja u grupi nikad nije neutralna. Onome tko se izruguje ona djeluje kao odobravanje, a onome tko je meta kao potvrda da je sam. Djeca to osjećaju vrlo precizno, iako to rijetko znaju imenovati.

Zato razgovor sa sinom ne bi trebao početi prijekorom nego razumijevanjem. Ako mu kažemo da je kukavica jer nije reagirao, zatvorit će se. Ako mu kažemo da razumijemo koliko je teško biti jedini koji se ne smije, otvaramo prostor za pravi razgovor o tome što je idući put moguće učiniti.

Što hrabrost zapravo znači

Dječaci odrastaju uz prilično uske poruke o tome što znači biti hrabar. Hrabrost se najčešće prikazuje kao fizička, glasna i pobjednička. Rijetko im itko kaže da je hrabrost i ono tiho, ono što se dogodi u sekundi kad se odlučiš ne nasmijati nečemu što te ne nasmijava.

Vrijedi mu konkretno objasniti kako hrabrost izgleda u stvarnom životu. Ponekad je to jedna rečenica u grupi. Ponekad je to privatna poruka osobi koja je meta. Ponekad je to izlazak iz grupe bez objašnjenja. Ponekad je to razgovor s odraslom osobom od povjerenja.

Nekoliko rečenica koje tinejdžer može stvarno iskoristiti, a da ne zvuči kao da drži predavanje:

• Ovo mi nije smiješno.
• Ljudi, dosta.
• Pusti je na miru.
• Ne bih želio da netko tako piše o mojoj sestri.
• Idem van iz grupe.

Malo je vjerojatno da će ih izgovoriti prvi put kad se ukaže prilika. Ali ako ih je prethodno čuo i uvježbao kod kuće, šansa raste. Isto vrijedi i za dogovor da nas uvijek može nazvati i reći da mu nije dobro u nekoj situaciji, bez ispitivanja i bez posljedica.

Poštovanje prema djevojčicama uči se kod kuće

Način na koji dječak govori o djevojčicama rijetko je slučajan. On je zbroj svega što je čuo i vidio prije toga. Kako se u obitelji govori o ženama. Kako se komentira nečiji izgled na televiziji. Kakve se šale toleriraju za stolom. Djeca uče mnogo više iz onoga što propustimo ispraviti nego iz onoga što im izričito kažemo.

Zato je korisno obratiti pažnju na male stvari. Kad sin ponovi komentar koji je negdje čuo, ne moramo reagirati dramatično, ali ne bismo smjeli ni prešutjeti. Dovoljno je pitati što misli da ta rečenica zapravo govori o ženama i bi li mu bilo svejedno da to netko kaže za njega.

Vrijedi razgovarati i o pristanku, i to puno ranije nego što nam se čini prikladnim. O tome da se tuđa fotografija ne prosljeđuje. O tome da nešto što je poslano u povjerenju tamo i ostaje. O tome da ono što se jednom nađe na internetu više nikad nije samo naše.

Praktični koraci za roditelje

• Postavite jasno pravilo oko telefona i grupnih razgovora dok je dijete mlađe, dok je to još lako uvesti.
• Razgovarajte redovito i kratko, umjesto jednom i dugo. Pet minuta u autu vrijedi više od ozbiljnog razgovora za stolom.
• Komentirajte situacije iz serija, filmova i vijesti. Lakše je govoriti o tuđem primjeru nego o vlastitom.
• Pohvalite kad se dijete zauzme za nekoga, pa makar i u sitnici. Ono što primijetimo, to i jača.
• Pokažite primjerom kako izgleda ispričati se kad pogriješimo. Dječaci koji vide da odrasli priznaju grešku lakše će i sami naučiti preuzeti odgovornost.
• Ako primijetite da je dijete sudjelovalo u nečemu neugodnom, nemojte ga etiketirati. Razdvojite postupak od osobe i tražite popravak štete.

Ako vam se čini da se dijete povlači, da ima izraženu tjeskobu ili da je i samo postalo meta, potražite podršku školskog psihologa ili stručnjaka za mentalno zdravlje djece. To nije znak da ste podbacili nego da ste na vrijeme primijetili.

Naši sinovi neće postati dobri ljudi slučajno. Postat će to kroz stotine malih razgovora u kojima im pokažemo da je pristojnost oblik snage, a ne slabosti. I kroz saznanje da kod kuće uvijek imaju nekoga tko će ih saslušati čak i kad su pogriješili.