Kod kuće glasna i vesela, u društvu se zatvori: što se krije iza dječje sramežljivosti

Poznata scena: doma vaše dijete pjeva naglas, izmišlja igre, komentira sve i svašta, ima jasno mišljenje o tome koja čarapa ide na koju nogu. Onda dođete na dječji rođendan, na trening ili u posjet baki i djedu, i to isto dijete se pretvori u tihu sjenu koja vas drži za nogu. Ljudi ga oduševljeno dozivaju, a ono gleda u pod. Umjesto da se pridruži drugoj djeci, traži vas: "Igraj se ti sa mnom."

Roditelji u takvim trenucima često osjete čudnu mješavinu nelagode i tuge. Znaju koliko je njihovo dijete zabavno i puno života, a drugi to ne vide. Javi se i briga: hoće li se snaći u vrtiću, hoće li imati prijatelje, radimo li nešto pogrešno? Dobra vijest je da ovakav kontrast između ponašanja doma i u društvu nije znak problema, nego vrlo česta faza i osobina temperamenta.

Zašto je dijete doma jedno, a vani drugo

Dom je za dijete najsigurnije mjesto na svijetu. Tu zna sva pravila, zna kako mama reagira kad se naljuti, zna gdje su igračke i gdje je granica. Ta sigurnost oslobađa svu njegovu energiju i osobnost. Vani je sve suprotno: nepoznati zvukovi, više ljudi, drugačija pravila, netko će mu možda prići preblizu ili mu dotaknuti obraz.

Dio djece jednostavno ima temperament koji zahtijeva više vremena za ulazak u novu situaciju. Oni promatraju, mjere, procjenjuju. To nije strah u smislu nečega što treba popraviti, to je stil obrade svijeta. Takva djeca često prvo skeniraju prostor pogledom, pa onda ulaze u igru, ali njihov ritam može biti mnogo sporiji od ritma odraslih koji čekaju.

Važno je i to da dijete u prisutnosti roditelja često ostaje u "sigurnom modu". Kad ste vi tu, mozak mu javlja da ne mora sam preuzimati rizik jer ima bazu. Zato mnogi roditelji čuju od vrtiću odgajateljica da se dijete lijepo igra i smije, a onda kad roditelj dođe, ono se odmah primiri ili počne plakati. To nije laž ni manipulacija, to je promjena unutarnjeg stanja jer se pojavila osoba koja mu je najsigurnija.

Dodatni sloj je i pritisak očekivanja. Ako dijete osjeti da svi čekaju da nešto kaže, otpjeva ili pozdravi, taj pogled publike je jednostavno previše. Odrasli također imaju taj osjećaj, samo ga bolje skrivaju.

Što najviše pomaže, a što odmaže

Najveća zamka je uvjeravanje. Kad dijete pogurnemo riječima "Idi, vidi kako je lijepo", "Nemoj biti sramežljiva" ili "Pa poznaješ tetu", poručujemo mu da njegov osjećaj nije u redu i da mu ne vjerujemo. Rezultat je obično još veće grčenje.

Druga zamka su etikete. Kad pred drugima kažemo "ona je kod nas sramežljiva", dijete to čuje i upisuje kao svoj opis. Puno je korisnije reći nešto neutralno: "Ona voli prvo pogledati kako sve funkcionira."

Ono što stvarno pomaže je vaša mirna, tiha prisutnost. Dijete koje se drži za vas ne traži da ga uvjeravate, traži da ostanete tu i da ne pravite dramu. Kad shvati da ga nitko ne gura, unutarnji pritisak pada i puno češće samo krene.

Evo nekoliko praktičnih smjernica:

• Dođite ranije, prije nego se skupi gomila, da dijete može upoznati prostor.
• Nemojte odgovarati umjesto djeteta, ali ga i ne prisiljavajte na pozdrav. Možete reći: "Kaže zdravo kad bude spremna."
• Sjednite u blizini i mirno gledajte, bez komentiranja svakog koraka drugih djece.
• Ako traži da se igrate s njim, budite dostupni, ali ne postanite mu jedini partner za cijelo vrijeme. Igrajte se opušteno, ostavljajući prostor da se drugi priključe.
• Unaprijed dogovorite s rodbinom da ne salijeću dijete pitanjima i zagrljajima na ulazu.
• Nakon događaja ne analizirajte njegovo ponašanje i ne hvalite pretjerano ako je uspjelo nešto reći. Neka bude običan dan.

Kad su u igri treninzi i grupne aktivnosti

Gimnastika, plesna skupina ili slične aktivnosti posebno su izazovne jer imaju strukturu, trenera i nastupanje pred grupom. Dijete se možda savršeno igra na tim spravama kad je dvorana poluprazna, a odbija sudjelovati kad grupa krene u red.

Ako dijete uporno odbija sudjelovati, vrijedi se zapitati je li aktivnost trenutno prerana ili je grupa prevelika. Nema nikakve štete ako se povučete i pokušate ponovno za pola godine. Isto tako, dopušteno je da dijete nekoliko puta samo gleda. Gledanje je i učenje.

Ako ostajete, korisno je s voditeljem dogovoriti da dijete ne poziva stalno u prvi plan i ne komentira njegovo povlačenje. Djeca vrlo brzo osjete kad su postala "slučaj" u prostoru.

Kada se posavjetovati sa stručnjakom

Većina djece s vremenom sama pronalazi svoj ulaz u društvo, često negdje u kasnijim predškolskim godinama, uz sve manje potrebe za sigurnom bazom u blizini. Ipak, ako dijete gotovo nikad ne uspije funkcionirati izvan kuće, ako izbjegavanje prati snažan tjelesni distres, ako gubi govor u društvu ili ako uz to primjećujete zaostajanje u drugim područjima razvoja, razgovarajte s pedijatrom. Stručnjak može procijeniti je li u pitanju samo temperament ili nešto što zaslužuje dodatnu podršku.

Vaše dijete koje doma pjeva iz sveg glasa nije dvije različite osobe. Ono samo ima jedno mjesto gdje se u potpunosti osjeća sigurno, a to je uz vas. Kad tu sigurnost ne mijenjamo za brzi napredak, ona s vremenom postane odskočna daska prema svijetu.